AMERIKA, KLINCI I TANKI ŽIVCI

Opis

„Posve je opravdano i zdravo da imate poslovne ambicije i želju da upoznate svijet, da živite život punim plućima i dobro iskoristite prilike koje vam se pružaju. Tako se Dražen našao u situaciji da mu je supruga Iva dobila Fulbrightovu stipendiju u SAD-u na 10 mjeseci, što bi značilo da bi se ona uglavnom bavila znanstvenim istraživanjem, a briga o njihovo troje djece, 4-godišnjem Vigu i 7-mjesečnim blizancima Tomi i Valu, pala bi na njegova pleća. Nakon kraćeg razmišljanja Dražen uzima očinski dopust i cijela obitelj odlazi na ludu avanturu u SAD.

Dražen Nenadić odjenuo je „figurativnu pregaču” i preuzeo zadaću koju tradicionalno najčešće preuzima žena. Emocionalna stanja koja prolazi svaka žena u takvoj ulozi ovog je puta iskusio muškarac. Bijeg od svakodnevne rutine – kuhanje, čišćenje, presvlačenje pelena, hranjenje, uspavljivanje – bilo je vođenje dnevnika koji je poslužio kao predložak za ovu knjigu. Boravak u SAD-u donio im je nova prijateljstva i nova životna iskustva, a Draženu i ono transformativno – kako biti što bolji roditelj i partner, bez obzira na osudu okoline, velikim dijelom i žena. Amerika, klinci i tanki živci je životna, zanimljiva i duhovita knjiga koja utire put novoj muževnosti koja nije lijena poduprijeti leđa za svoju obitelj.”
Ivana Glavaš Bakija, urednica knjige

Bruno Šimleša je knjigu nazvao začetnikom novog književnog žanra – obiteljskog trilera, a početak romana potpuno potkrepljuje tu tvrdnju:

“Stojim u mračnom hodniku ispred stana, urlanje probija kroz zatvorena vrata i podmuklo odzvanja po cijelom katu. Ne mogu se natjerati da uđem, stojim ukopan ispred vrata. Njihov mi plač udara na psihu kao pneumatski čekić beskrupuloznih susjeda koji štemaju po zidovima od rane zore u mirno nedjeljno jutro. Zatvaram oči, prekrivam uši dlanovima, držim zrak u plućima i čekam pritajen u mraku da prestane. Duboko u sebi znam da se to neće dogoditi. Moram ući, nema više smisla odugovlačiti. Palim svjetlo u haustoru i oprezno guram ključ u bravu. Polako otvaram vrata. Prvo što vidim na raširenom kauču su blizanci koji leže jedan do drugog potrbuške u pelenama. Oznojeni i zajapureni vrište iz petnih žila. Zubi im izlaze, zbog njih opsesivno glođu svoje šačice, nisu dobre volje. Iva i Vigo sjede za stolom, nisu izašli iz stana dva dana, nestalo je gotovo svega: pelena, vlažnih maramica i hrane. Iva grozno izgleda, vidim da u njoj kipi. Čim me je ugledao na vratima, Vigo je odmah poskočio, potrčao mi u zagrljaj i razdragano poviknuo: „Tata, tataaa!“