Piše: Anja Tomljenović
Nikad nisam čitala ovakvu priču. Tako razornu, tako prepunu nade. Jedno je sigurno – Nadia Ghulam je jedna od najhrabrijih žena s kojima sam se susrela u tekstu. Istinska junakinja u vlastitoj priči.
O nevjerojatno teškom i izazovnom periodu Nadijina života čitamo u autobiografiji Tajna mog turbana koju je prevela Vedrana Lovrinović. Nadijino djetinjstvo u Kabulu je početkom devedesetih, kao i brojna druga, odjednom prekinuo rat. Imala je samo osam godina kada je bomba pala u sobu u kojoj se ona slučajno zatekla. Jedne uobičajene večeri, kada je njezina obitelj dočekala goste, a majka otišla po čaj i slatkiše. Bomba koja ju je ostavila spaljenog lica, tijela i s ožiljcima na duši.
Nakon što je njezin brat, prijatelj i heroj Zelmaj poginuo, ostala je s bolesnim ocem, majkom i dvije sestre. Paralelno s tim, dolazak talibana na vlast donio je stroga pravila za žene. One više ne mogu učiti, ne mogu raditi, ne mogu izaći same iz kuće. Nadia se našla u bezizlaznoj situaciji. Tko će im pomoći i osigurati hranu? Donijela je odluku – živjet će kao muškarac.
Kako početi izmišljeni život?
O dečkima nije znala ništa, jedini koje je poznavala bili su njezin brat i otac. Izgradila je oklop, odrezala svoju kovrčavu kosu, promijenila glas kako bi zvučala ozbiljno i drsko, ogrnula se slojevima odjeće i stavila turban na glavu koji nije skidala čak ni kada je išla spavati. Kreirala je svoj svijet kao muškarac i usvojila njihove karakteristike, od nastupa do ponašanja pred drugima. Kretala se u krugovima u kojima je slušala omalovažavajuće komentare o ženama. Prihvaćala je sve teške poslove koji su se ponudili, ne razmišljajući o tome može li to izdržati psihički ili fizički.
Kabul je u to vrijeme pun pravila i strahova, zidova i bombi koje bi te zidove mogle srušiti. Pratimo što sve rat čini ljudskom duhu, što je također vidljivo na očevom primjeru. Nekada je živio za vesela i bučna druženja, uživao u ulozi domaćina, a kasnije obolijeva od mentalne bolesti. Kad je Nadia prvi put došla u polje, imala je samo 11 godina i nikad nije radila neki težak posao. U toj prisilno stvorenoj i čudnoj ulozi majka je Nadiju podržavala kao glavu obitelji jer je zarađivala. Kako i sama piše: „Ponekad nije bilo sasvim jasno tko ima autoritet: čas je zapovijedala jedna, čas druga.“ Koliko je to samo zbunjujuće dok si još uvijek dijete.
Nadia je primorana igrati različite uloge, a mnogo puta je bila blizu toga da je otkriju. Fascinantne su situacije u kojima se Nadia našla i koje pokazuju njezinu nevjerojatnu hrabrost. Također, dirljivi su detalji u kojima ona pokušava zadržati barem privid normalnog života. Od psihijatra je dobila jedan od najboljih poklona u životu: walkman s kasetom Ahmada Zahira, poznatog kao afganistanski Elvis. Osim toga, uzimala je zapetljane vrpce i pokvarene uređaje koje su talibani odbacili i spašavala ih je, jer je glazba bila simbol slobode. Možemo li uopće zamisliti svijet u kojemu je slušanje glazbe grijeh?
Nakon čak 10 godina života u tijelu i umu nekog drugog, nije bilo lako u potpunosti se vratiti Nadiji i tom dijelu vlastitog identiteta. Nadia piše strpljivo i precizno, baš kao što to zahtjeva susret sa samom sobom. Uz to, gorljiva želja za učenjem i obrazovanjem vodi je kroz život. Odlučila je ići u školu; ondje se oblačila kao djevojčica i nosila bijelu maramu, dok je popodne kao dječak tražila posao.
Nakon niza ponižavanja, prijezira i nasilja, uz pomoć jedne neprofitne organizacije, došla je u Španjolsku na operaciju rekonstrukcije lica i ostala kod katalonske obitelji koja ju je srdačno prihvatila kao svoju. Otkrila je slobodu, možemo reći, u tjelesnom i u duhovnom smislu. Prema događajima iz svog života objavila je ovu knjigu 2010. godine, ispisanu u suradnji s Agnès Rotger, koja je osvojila uglednu katalonsku nagradu Prudenci Bertrana.
Borba koja ne prestaje
Nadijina osobna priča, obilježena ratnim iskustvom, okupacijom i traumom, motivirala ju je da danas neumorno djeluje kao aktivistkinja za ljudska prava. Osnovala je organizaciju Ponts per la pau (Bridges for Peace) usmjerenu na obrazovanje žena, djevojaka i migranata. Smatra kako obrazovanje može promijeniti ljude i ključno je za postizanje mira. Za svoj aktivistički rad primila je i više nagrada.
Tajna mog turbana je iskrena i autentična priča koja nije posredovana medijima i nastoji skrenuti pozornost međunarodne zajednice na priče i sudbine koje ponekad zaboravljamo ili uopće s njima nismo upoznati. Nadia je osvojila svoj prostor i izborila se za glas u zemlji u kojoj mnoge žene, nažalost, nemaju to pravo. Čitanje knjige motiviralo me i na daljnje istraživanje. Nevjerojatna je činjenica da se život žena u afganistanskim gradovima u 20. stoljeću u nekim segmentima podudarao s onim na Zapadu. Žene u Afganistanu su stekle pravo glasa 1919. godine, samo godinu dana nakon što su ga osigurale žene u Velikoj Britaniji, a godinu dana prije žena u SAD-u. Osim toga, kraljica Soraya Tarzi bila je izrazito progresivnog svjetonazora i aktivno je podupirala obrazovanje žena i radila na emancipaciji afganistanskih žena. Između ostalog, otvorila je prvu školu za djevojčice (1921.) i osnovala prvi ženski časopis (1922.). Nije bilo ograničenja u ženskom obrazovanju, kretanju i odijevanju, a 1960-ih su afganistanske žene bile u politici. Tektonske promjene nastupile su 1979. godine.
Ova knjiga će vas uhvatiti, protresti i otvoriti oči. Radi se o inspirativnoj priči o hrabrosti i izdržljivosti ljudskog duha koji se bori za dostojanstvo i opstanak. Naglašava trajnu predanost miru, obrazovanju i borbi za prava žena usred aktualnih izazova u Afganistanu. Nadia je junakinja u fikciji, ali i u životu, za koju jednostavno navijate svim srcem. Tajna mog turbana trebala bi se naći na svačijem popisu za čitanje.
Autorica Nadia Ghulam gostuje na Festivalu svjetske književnosti i više o romanu i njezinoj priči moći ćete čuti u četvrtak, 5. rujna u 19 sati. Tom prilikom je njezin roman Tajna mog turbana snižen 20% tijekom cijelog rujna, kao i ostali naslovi u biblioteci Nadilaženje granica: ženski glasovi u europskoj književnosti.
