Piše: Anja Tomljenović
Kako napisati priču žene čiji je glas izgubljen u povijesti?
Nagrađivana švedska autorica Karolina Ramqvist u svom romanu Žena Medvjed istražuje priču Marguerite de la Roque de Roberval, mlade francuske plemkinje iz 16. stoljeća, koju su, zbog nemoralnog ponašanja, izbacili s broda koji je putovao u Novi svijet na napušteni otok u blizini arktičke Kanade. [1] Nakon gotovo dvije godine ona je pronađena živa. Ovu nevjerojatnu priču nastalu prema istinitim događajima čitamo u prekrasnom prijevodu Lane Momirski.Ovo nije običan povijesni roman, s obzirom na to da povijesnu priču o Marguerite prožimaju autorefleksivni eseji, skladno uklopljeni i naslonjeni na narativno tkivo. Nakon što je otkrila tri francuska renesansna teksta koji oblikuju naše znanje o Marguerite, autorica je shvatila da mora ispričati njezinu priču u knjizi, stoga prestaje raditi na scenariju za film. Ona je napisala djelo koje je promišljanje sudbine mlade žene, istovremeno vlastitog života, kao spisateljice, majke i žene.
U neobičnoj paralelnoj priči autorica zrcali svoju usamljenost i izoliranost koju je osjetila u tom trenutku, postavši majkom, okružena hladnoćom i tmurnim horizontom Stockholma. Posebno mi je drago što je tako otvoreno pisala o vlastitoj nesigurnosti, postavljala pitanja, odgađala staviti točku na kraj rečenice i misli, što je utješno i ohrabrujuće za svakoga tko uroni u ovu knjigu.
Postoji li istina?
Svaki od spomenuta tri povijesna izvora oblikovan je osobnim motivima njihovih autora i autorice. [2] Podsjetimo se, riječ je o 16. stoljeću, o vremenu procvata pisane riječi, pismenosti i književnosti. Ramqvist se posvetila analizi ovih tekstova kako bi čula Margueritine riječi kroz riječi drugih i pokušala razotkriti slojeve povijesne istine.
Najzanimljivija je svakako Margareta Navarska, tadašnja pokroviteljica književnosti i spisateljica koja je dobila i najviše prostora u romanu. Inspirirana Boccacciovim Dekameronom sastavila je vlastitu zbirku priča (napisavši ukupno sedamdeset i dvije u posmrtno objavljenom Heptameronu). Poput Ramqvist, ostala sam iznenađena kad sam shvatila da je Margareta Navarska, unatoč svojoj moći, položaju i obrazovanju, svedena na neznatnu ulogu u seriji Tudori. U stvarnosti, Margareta je tada bila zaokupljena spašavanjem svog brata, kralja Francuske, iz zatočeništva. Jednostavno je – tako se najčešće pričaju priče žena iz povijesti.
Francuski istraživač i kartograf André Thevet izradio je brojne crteže inspiriran vlastitom maštom i iskoristio je Margueritenu priču kako bi pokušao prezentirati cjelovitiju sliku o Novom svijetu (iako dotada nikada nije napustio Francusku). Treći je izvor François de Belleforest, prevoditelj, književnik i pjesnik te poznanik Margarete Navarske. Pisao je vlastite verzije novela talijanskog redovnika Mattea Bondellija, pa tako i novelu-pjesmu o Margueritinom životu kao žanrovski eksperiment.
Poznato nam je, povijest je često pisana iz perspektive moći, dok su glasovi žena, manjina ili onih s margina društva ostajali prešućeni. Pripovijedanje daje prostor upravo tim glasovima, omogućujući im da izađu iz sjene i postanu dijelom kolektivnog sjećanja. Tako autorica, paralelno s vlastitom pričom, konstruira lik Margarete Navarske s kojim nas detaljnije upoznaje. Osim o pisanju, ova knjiga je i o čitanju, pa i našim načinima čitanja, kako čitamo povijesne tekstove i kako ih razumijemo i tumačimo danas.
Zašto piše(mo)
Ova knjiga zaista vrvi citatima o pisanju, pitanjima „zanata“ i njegovom smislu. Na promociji u Zagrebu bilo mi je zanimljivo kako je autorica rekla sljedeće: The only books worth writing are those we don’t want to write. Iz ove rečenice možemo zaključiti da autorica vjeruje kako književnost nastaje iz suočavanja s vlastitim strahovima i nesigurnostima. Pisanje zahtijeva određenu hrabrost jer nas prisiljava da se ogolimo pred sobom i drugima – da izložimo ono što je često neugodno, bolno ili ranjivo.
Ramqvist to dojmljivo iznosi upravo u Ženi Medvjedu, kako kroz introspektivne dijelove o vlastitoj borbi s pisanjem i majčinstvom, tako i kroz oživljavanje Margueriteine priče. U procesu stvaranja i istraživanja, odlaganja i anksioznosti. Ona ulazi u prostor u kojem granice između osobnog i povijesnog postaju fluidne, a sam proces pisanja postaje poligon za istraživanje vlastite ranjivosti i otpora. Iako su pisanje i čitanje samotni činovi, nužno nas povezuju, uspostavljajući kontakt s drugima i njihovim iskustvima.
Autorica ovim romanom podsjeća na moć pripovijedanja koja oblikuje i prenosi ljudsko iskustvo kroz stoljeća, sve do danas. U ovoj dubokoj meditaciji o ženskom iskustvu između redaka ćete pronaći poziv za razmišljanje o vlastitom unutarnjem svijetu.
___________________________________________
[1] Više o tzv. Otoku demona, njegovom položaju i povijesti možete saznati ovdje.
[2] Autorica detaljnije o povijesnim izvorima piše na poveznici.
