Piše: Anja Tomljenović
U jednom je trenutku noć sve obuzela i dogodilo se čudo: u daljini, u crvenoj četvrti Katunga, na pozadini od guste i svilene tame, pojavio se niz obojenih žarulja. Tek okupani i namirisani muškarci koji su tih dana primili plaću, silazili su u pretrpanim autobusima planinskim lancima i stizali su iz naftnih polja kao moljci privučeni treperavim plamenom električnih svjetiljki koje su naveliko obećavale zemaljsko blaženstvo.
Upravo ste pročitali uvodni citat u knjigu Crna nevjesta (izvorno objavljena na španjolskom kao La novia oscura 1999. godine) velike latinskoameričke spisateljice i novinarke Laure Restrepo. U prijevodu Željke Lovrenčić u našoj nakladi također smo objavili njezin roman Bunilo (Delirio, 2004.)
Proza Laure Restrepo blista u svojoj raskoši u svakom retku ovog romana. Kroz rečenice koje ne dopuštaju predah, autorica plete zavodljiv narativni vrtlog prepun zanosnih opisa. Radnja romana odvija se u gradiću usred kolumbijske prašume, u četvrti crvenih svjetiljki poznatoj kao Katunga. Tamo, pod svjetlima Dancing Miramara, upoznajemo Sayonaru, glavnu junakinju ovog djela. Možda pomalo i neočekivani tip glavne junakinje.
U nizu intervjua, novinarka – pripovjedačica – pokušava odgonetnuti sudbinu zagonetne Sayonare, oslanjajući se na sjećanja njezinih prijateljica i poznanica. Novinarka ulazi „u glumački svijet gdje se svaka osoba približava liku kojega glumi ili se udaljava od njega“ desetljećima kasnije. Rekla bih da se i na ovoj ravni također ostvaruje određena romansa, i to romansa novinarke prema svojim sugovornicama. Istovremeno, upoznajemo se sa surovom svakodnevicom i snagom žena u Latinskoj Americi, u priči koja dira u samu srž preživljavanja i ljubavi.
Karike u lancu najskrivenijih tajni o Sayonari polako se otkrivaju jedna po jedna, dan za danom, u nastojanju da se rasplete njezina uznemirujuća i tragična prošlost. Todos los Santos, njezina skrbnica, pretvorila ju je u vladaricu kolumbijskog gradića. Sayonara je s vremenom postala neobičan i obožavani mit, nakon što je svoju sudbinu ispreplela s dva muškarca i pritom prekršila jedino pravilo svoje profesije: ne zaljubiti se.
Inspiracija za roman
Crna nevjesta nadahnuta je fotografijom koju je snimio kolumbijski majstor fotografije Leo Matiz. [1] Autorica je fotografiju misteriozne žene otkrila tijekom istraživanja o Ecopetrolu, najvećoj državnoj naftnoj kompaniji u Kolumbiji. Tada je kao novinarka u Barrancabermeji, naftnom gradu s bogatom poviješću i dubokim društvenim kontrastima, razgovarala s različitim protagonistima sukoba, od izvršnih direktora, američkih inženjera, zapovjednika paravojnih snaga i gerilaca do aktivista za ljudska prava. Noću bi se nalazila u jednom od gradskih barova, usred pucnjave i crvenih svjetala, razgovarajući s prostitutkama i, naravno, radnicima rafinerije, posebno starijima, koji su radili i borili se četrdesetih godina u vremenu poznate Tropical Oil Company, prije nego što je Kolumbija nacionalizirala naftnu industriju. [2] Osim stvarne priče koju je potom odlučila fikcionalizirati, i nakon što je pronašla tu fotografiju, osjetila je poriv za zamišljanjem života prikazane žene.
Foto: Facebook (Fundación Leo Matiz).
Više od ljubavne priče
Roman nudi i brutalnu stvarnost sukoba između kapitala i radništva, u kojem su ljudska prava i dostojanstvo uvijek na kocki. Iako je Crna nevjesta na prvi pogled ljubavna priča, Restrepo paralelno otvara važne teme. Pred nama se rastvara politički nabijena pozadina sredinom prošlog stoljeća u Kolumbiji koja je obojena građanskim nemirima i prosvjedima prostitutki i radnika. Borba za bolje i pravednije životne uvjete jasno odražava autoričinu želju i životnu misiju koja je utkana u svaku poru ovog romana.
Sayonara ne odgovara klasičnom idealu junakinje – ona nije plemenita spasiteljica ili nužno moralni uzor. Ona je istovremeno zagonetna, pomalo arogantna i uspijeva postati središtem svijeta svakog tko je upozna. Zanimljivo je također kako je njezina epska sudbina ispričana, kako je jednom prilikom napisano u San Francisco Chronicleu, kroz cinični, ponekad svadljivi grčki zbor njezinih sestara puta. Kao u mozaiku, glasovi u romanu preklapaju se, dopunjuju i katkad suprotstavljaju, stvarajući ritam koji čitatelja drži prikovanim za knjigu sve do posljednje stranice.
Laura Restrepo je majstorica proze koja briše granice između fikcije i stvarnosti, uvijek donoseći autentične, slojevite likove i priče ukorijenjene u politički i društveni kontekst Latinske Amerike. Prepuna tragedije i suosjećanja, Crna nevjesta s mnogo ljubavi oživljava strastveni i dirljivi svijet kolumbijskih prostitutki i muškaraca s naftnih polja koji su njima očarani. Ako volite romane koji spajaju istraživačko novinarstvo, živopisne likove i društvenu kritiku, ovo je knjiga koju ne smijete propustiti.
[1] Slavni kolumbijski fotograf Leo Matiz svojim je objektivom zabilježio srž Latinske Amerike, spajajući portretistiku s društvenim dokumentarizmom. Njegova osjetljivost u bilježenju prijelomnih trenutaka u latinskoameričkom društvu u pedesetim godinama prošlog stoljeća, kada se mnoge zemlje nose s naslijeđem kolonijalizma i nadolazećom modernizacijom i industrijalizacijom sa Zapada, učvrstila je njegovo mjesto u povijesti latinskoameričke fotografije kao kroničara koji je svojim radom dao glas zanemarenima i marginaliziranima. O njegovom fotografskom naslijeđu brine Fundacija Leo Matiz, a više o njoj saznajte na poveznici.
[2] Dio je preuzet iz intervjua s autoricom koji je na engleskom jeziku dostupan ovdje.
