Piše: Anja Tomljenović
Svaki je korak početak. Svaki korak znači nikad više.
Roman Nož iz ognja autorice Ingeborg Arvola odvest će vas u nepregledan teritorij europskog sjevera u drugoj polovici 19. stoljeća, gdje se okrugli obrazi rumene od hladnog vjetra i ledena kora zadržava na snijegu. Radi se o prvom prijevodu na hrvatski jezik za koji je zaslužna Sandra Ljubas, ujedno i prvom dijelu serijala Pjesme s Arktika o finskim Kvenima.
U središtu priče je Brita Caisa Seipajærvi, „zlatna djevojka laponskih livada“, žena koja se odupire pravilima života tog doba i odlučuje slijediti svoje srce. Željno upija otvoreni krajolik dok na saonicama sa svoja dva sina ide u neizvjesnost, odbacujući opciju povratka. Budući da je majka dvaju sinova koji imaju različite očeve i nije udana, crkva je disciplinski kažnjava, a zajednica je promatra s prijezirom. Osim toga, u nadi da će joj sinovi izbjeći sudbinu pijanice kao što je njezin otac, „bježi od onoga što se govori, govorit će odsad nove stvari, nova mjesta, nove riječi, nove priče.“ Suočena s nerazumijevanjem i osudom okoline, odlučuje se na putovanje kako bi pronašla sebe i odmaknula se od tuđih očekivanja. Emocionalnu dionicu priče također nosi i ljubavna priča – u Britin život uplete se oženjeni Mikko, iako ona ima plan pronaći dobrog čovjeka, ribara za kojega se može udati. Pred nju se postavlja izbor između majčinskih obveza, poželjnog ponašanja i društvenih očekivanja, ali i pitanje hoće li slijediti svoje put i svoje srce.
Tradicija u suvremenosti
Zanimljivo je da je ovaj lik nastao po uzoru na autoričinu praprabaku. U knjigu uvodi citat etnografa Samulija Paulaharjua, što signalizira oslanjanje na dokumentarističke i arhivske izvore. Britino putovanje započelo je 1859. godine iz Finske pa sve do obalnog područja na samom sjeveru Norveške i podudara se s migracijama tog vremena koje su potaknute procvatom ribarstva. Osim toga, s tog mjesta bilo je kudikamo lakše nastaviti preko Atlantika i doći do Amerike.
Kao što se nastavlja i u predgovoru, pisanju je prethodio iscrpan istraživački rad, pri čemu se vrlo lijepo elaborira upotreba norveških i finskih naziva mjesta i geografskih regija, kao i varijeteti u pisanju imena, koji oslikavaju bogatstvo kvenskog i drugih sjevernjačkih jezika. Za dublje razumijevanje važnosti reprezentacije, u ovom slučaju manjinskog jezika, vrijedi dodati i sljedeće: Kveni su 1996. godine dobili status manjine u Norveškoj, a 2005. kvenski jezik je priznat kao manjinski jezik u Norveškoj.
Na početku svakog od kratkih poglavlja nalazi se grb kvenske zastave s motivom suncokreta koji potječe iz ručnog rada i još se uvijek koristi kao tradicionalni ukras na različitim rukotvorinama kao što su lovački rogovi, tkalački stanovi i čamci. Iz slikovitih opisa saznajemo o običajima i navikama jedne zajednice čiju svakodnevicu prožima miris ribe i čišćenja njezinih iznutrica, nordijske kupine, vrba, temeljac od mesa, lëipa (kruh), mlijeko, sušeno meso, maslac, krumpir i repa. Osim toga, Brita posjeduje iscjeliteljske moći, pri čemu se religija pretapa s kvenskim vjerovanjem u moć prirode – uvijek je postojao netko tko je mogao zaliječiti ranu ili zaustaviti krvarenje. Lijepo je podsjetiti se koliko je suživot s prirodom bitan i u kojoj mjeri životni ciklus može odgovarati ciklusu prirode.
Likovi i priče iz naših života
Brita je kompleksan ženski lik, s vrlinama i manama, zaljubljena u oženjenog muškarca, istovremeno dobra prijateljica i majka koja se trudi iznaći rješenja za svoju situaciju, i upravo zbog toga učinit će vam se poznatom, kao i dijelovi njezine priče zbog koje nećete moći prestati listati stranice ovog romana. Njezini sinovi također su emotivno kontrastirani: starijem Aleksiju smetaju majčini životni odabiri i napuštanje bakinog doma, dok je za mlađeg Heikkija život u Pykeiji fantastičan, s obzirom na to da ima nove prijatelje za igru, skakuću po glatkom kamenju na plaži, održavaju ravnotežu na krovovima staja, mačuju se odbačenim veslima, traže ptičja jaja. Odnosi s drugima koje Brita susreće na svom putu izuzetno su dobro prikazani, pri čemu se može osjetiti i uvjerljiva dinamika između različitih članova jedne zajednice.
Na uvodnim stranicama postavlja se pitanje što je priča svakoga od nas, koja bi bila Britina priča da je ostala neispričana i da je ovisila samo o onome što su govorili ljudi koji su je poznavali ili čuli za nju. Ona je, unatoč društvenim očekivanjima, slijedila svoje srce i trudila se osmisliti život prema vlastitim pravilima, za što je trebalo hrabrosti, tvrdoglavosti i upornosti.
Konflikt između individualnih želja i društvenih očekivanja dvojba je mnogobrojnih žena diljem svijeta praktički od pamtivijeka. Iako se naizgled čini da je stanje bolje, još uvijek nam valja prevaliti dug put prema jednakopravnosti. Roman Nož iz ognja je samo jedna u nizu priča koje su nam potrebne kako bismo, pogledom unatrag, osvijestili gdje se to nalazimo danas i kako možemo s više empatije graditi neizvjesnu budućnost koja je pred nama.
