Što vas vodi u životu, razum ili osjećaji? Imate li mišljenje o nečemu i prije nego što ste zaista proučili materiju? Čini se da većina ljudi prihvaća stvarnost onako kako im je servirana. Znam da je teško othrvati se lijenosti i imati mišljenje baš o svemu, ali zar vas ne zasvrbi katkad nelogičnost? Primjerice, nelogičnost da Izrael nastupa na Eurosongu i na svim europskim sportskim natjecanjima? Nelogičnost da je Rusija doživjela (posve zasluženo) sankcije većine zapadnog svijeta zbog napada na Ukrajinu, a Izrael nije u svojoj nezapamćenoj agresiji na Gazu i njezine stanovnike? Nelogičnost da je jedan narod naselio „zemlju bez naroda za narod bez zemlje“, prostor na kojem je ljudski život zabilježen od pamtivijeka? Brzo potom nametne se pitanje što se to zapravo događa u Svetoj Zemlji, koja toliko znači trima religijama, kršćanstvu, judaizmu i islamu?
„KOJI GOD RAZLOG BIO, TLO NIKAD NE MIRUJE POD NOGAMA IZBJEGLICE.“
Odgovori na ta pitanja, a i mnoga dublja i kompleksnija, mogu se pronaći na internetu. Brojni su izvještaji organizacija Human Rights Watch i Amnesty International do kojih možete doći jednim klikom. A ako vam je draže o povijesti Levanta saznavati kroz književna djela, možete posegnuti za romanima Svitanja u Jeninu i Srest ćemo se opet, sestro moja američko-palestinske književnice Susan Abulhawe.
Susan Abulhawa dijete je palestinskih izbjeglica i promijenila je brojne adrese prije nego što je dobila stipendiju za školovanje u SAD-u, gdje je ostala živjeti. Kao što sama kaže, nikad se nije osjećala ondje kao doma te je imala osjećaj pripadnosti samo u crnačkoj zajednici, s čijim se iskustvom mogla poistovjetiti. “Koji god razlog bio, tlo nikad ne miruje pod nogama izbjeglica.“ Ako ste imalo empatični, možete zamisliti kakav je osjećaj na takav način ostati bez doma, kao da vam je netko kirurškim putem odstranio dio vas, dio vašeg identiteta. Ako ste imalo empatični, duboko osjećate povijesnu nepravdu da se ljudskom biću oduzme bilo kakvo dostojanstvo i pravo na normalan život. Naposljetku, gotovo svaki čovjek na ovom planetu želi samo živjeti u miru, raditi, imati obitelj i prijatelje, dobro jesti i katkad zafeštati.
ČITANJE JE ZNANJE, EMPATIJA, MOST
Jako volim roman Svitanja u Jeninu. Roman je to koji je osvojio svijet, preveden je na više od 30 jezika i bestseler je od 2006., kad je prvi put objavljen. Volim ga osobito zato jer ne zauzima strane, na samom početku vraća se u sretnija vremena kad su Palestinci i Židovi živjeli u slozi i miru, a kroz cijeli roman priziva ljubav i razumijevanje kao oružje protiv bešćutnosti. Roman Srest ćemo se, sestro moja donosi drugu energiju, izrazito je propalestinski i opisuje brojne događaje koje su se zaista i dogodili nekim neimenovanim junacima. Što je sa snovima tih ljudi? Imaju li pravo sanjati o svojoj budućnosti, o samoostvarenju, o pravu na život kakav mi imamo? Autorica Susan Abulhawa za oba je romana inspiraciju crpila u povijesnim spisima i svjedočanstvima ljudi. Stoga je sve o čemu piše još i potresnije.
ŠTO DALJE?
Čini se da se vremena mijenjaju. Zahvaljujući društvenim mrežama politički i korporativni narativi ne mogu se tako uspješno nametnuti kad informacije cure na sve strane u realnom vremenu. Svijet je napokon progledao i pobunio se. Tužno je što će taj proces trajati i što će pritom mnogi ljudski životi biti izgubljeni. Preživjeli će morati naučiti živjeti s traumama, koje će zasigurno osjetiti i sljedeće generacije. Takvo nešto i mi smo doživjeli, zar ne?
Hrvatska javnost poprilično je hladnokrvna prema onome što se događa u tom kutku svijeta. Ni politička ni intelektualna elita nije zauzela stav, tek su istupili određeni pojedinci. Osobito sam iznenađena što šute brojni bukači na sve društvene nepravde. Međutim, kad se jednog dana bude pitalo gdje si bio 2023. i 2024., ja ću imati ovaj tekst kao svjedočanstvo gdje sam bila i kakav je bio moj stav prema zatiranju i uništavanju bilo kojeg naroda, čovjeka, kulture, ljudskog dostojanstva i pravde. Kad kažem nikad više, to zaista mislim. I misle mnogi drugi. Budućnost je naša.