Recenzija: Kristina Silaj

 

Laura Restrepo: Bunilo. Zagreb: Iris Illyrica, 2018. 

Književna Rijeka, broj 3-4, jesen-zima 2018., 294 str.

Prijevod: Željka Lovrenčić 

           

Laura Restrepo, ugledna kolumbijska književnica i novinarka napisala je iznimno značajno djelo koje djelomično možemo svrstati u psihološki roman, a  dijelom je ono pravo nasljeđe „toka struje svijesti“ Virginije Woolf. Roman je sa španjolskog na hrvatski jezik prevela književnica, urednica i prevoditeljica Željka Lovrenčić.

            Premda roman tematizira kolumbijsko društvo u doba vladavine Pabla Escobara, ipak je u središtu romana lik mentalno bolesne žene čija stanja u obliku bunila, grča, histerije, nemira i nezainteresiranosti književnica opisuje identificirajući se s likom bolesne žene i gotovo realistično; poput psihijatra, ulazi u psihološki profil Augustine i anamnezu njezina ludila.

            Tema djela iznimno je teška, ali i pun pogodak za suvremeno društvo (svijet u cjelini) jer se čini da je globalno psihološko stanje ljudi danas u društvu malčice „pomaknuto“. U fokusu je konkretna, još uvijek tabu-tema (jedna od posljednjih tabu-tema današnjice) koja još nigdje nije posve otvorena zbog „sramote“ vezane uz mentalnu bolest i segregiranje takvih osoba. Naime, o mentalnoj bolesti nikako da bude na prikladan način govoreno, jer se likovi i konkretno, bolesne osobe upuštaju u veliki rizik kad govore o svojoj bolesti budući da su u opasnosti da budu još više stigmatizirani (možda razotkriveni). Ta je tema toliko zbunjujuća da niti najsvetiji svećenici, dušobrižnici, a ponekad ni psihijatri ne znaju kako bi se ponašali prema takvim bolesnim osobama jer ni sama Biblija nije jasna kada spominje „luđake“. Izgleda da ni Isus sam nije dobro razmislio o toj temi jer je uz takve osobe vezano zaziranje i prezir, a nigdje ne piše da je tako nešto Božja zapovijed (premda je odnos prema njima u glavnini takav).

            Kroz cijelo djelo protkana je geneza ludila kao naslijeđe u Augustininoj obitelji. U romanu se pojavljuju svi „statusni simboli“ suvremenog društva: seksualno nasilje, pornografija, ubojstva, trgovina drogom i prisutnost mafije u društvu. Međutim, književnica ipak najviše opisuje detalje iz Augustininog djetinjstva i mladosti te lažnu sliku njezine idilične patrijarhalne obitelji.

            Najvažniji u romanu je odnos Augustine i njezinog nevjenčanog supruga Aquilara koji nakon svih tjeskoba vezanih uz Augustininu pomračenu svijest napušta vitku, sasvim zdravu i seksipilnu ženu Anitu koja traži i uzima kao i veliki dio suvremenih žena, i slijedeći svoje srce vraća se Augustini koja ga na neki čudan, neosviješten način voli poput bespomoćne djevojčice, ali toga nije svjesna; nema snage niti umijeća da mu tu ljubav pokaže.

            Nevjerojatna je struktura lika tog muškarca koji bez predrasuda prihvaća mentalno bolesnu ženu kao životnu ljubav; nesretna žena mu je važna i on poduzima sve da sazna što je uzrokovalo njezino konfuzno, kobno stanje te na sve moguće načine pokušava pomoći svojoj supruzi.

            Uistinu je duboka i dirljiva poruka ljubavi bez granica u ovome romanu; tema je iznimno teška (ali realistična). Djelo zaista visoku umjetničku vrijednost jer se u konkretnom društvu pojavljuje sve više izgubljenih ličnosti poput Augustine, samo što se ne radi o bezazlenim bolesnim ljudima poput nje već o opasnim tipovima koji siju smrt. Stoga takve opasne pojedince svi ljudi koji su na strani života imaju dužnost zaustaviti jer smisao i poruka života je da, ipak, pored svih boli i nesreća, vrijedi živjeti. No, dužnost nam je pustiti i druge, različite ljudi, da ukoliko nisu zli, žive u društvu.

            Da bi se progovorilo o tabu-temi kao što je mentalna bolest i da bi to bilo barem djelomično društveno prihvaćeno (samo kod osoba bez predrasuda) ne bi se smjelo ovako istančano, bolno i dubinski ulaziti u kompleksan profil takvih osoba već bi osobe „na rubu pameti“ trebalo prikazati u ruhu smiješnoga i s dozom humora.

            Jedino na takav način moglo bi se uopće početi šire razgovarati o tako tužnoj temi o kojoj zapravo može autentično pričati i otvoreno pisati samo osoba koja je od mentalne bolesti ozdravila. Smatram da je ipak moguće na otvoren način pisati o ovoj temi jer je i pričanje o tako intimnom ljudskom području kao što je seksualnost u prošlosti bila tabu-tema, a sada nije neprihvatljivo razgovarati o njoj. Seksualnost je važan dio ljudskog života, presudan za sreću u ljubavi između ljudi koji nisu u nekom svetom redu. Naravno, sve je to još uvijek diskretno i delikatno.

            Cijelo ovo djelo pokušaj je da se unište tajanstvenost i zagonetnost, obje obavijene velom tajne kako bi se prekrile mentalno bolesne osobe. Ono je i pokušaj da se s takvih osoba skinu krivnja i žig, da se prikaže njihova bespomoćnost i očita bijeda te da im se da prilika da i oni budu glavni likovi (u romanu). Neugodne teme nisu omiljene u društvu jer danas svi vole lepršavost, bezbrižnost i komunikativnost (što je uglavnom plod glume), ali jednom kad neka osoba istinski upozna sebe i svoje emocije (a bila je bolesna) kao i svu muku svoje bolesti koja može proći i prolazi, tek tada je može prihvatiti kao životni dar kroz koji bolje upoznaje i sebe i druge. Tek tada prihvaća samoga sebe i dopušta si da živi kao živi tabu.

 

Kristina Silaj